Dijeta
Dijeta je način ishrane, koji u nekim slučajevima prerasta i u način života, a koji se uglavnom praktikuje u borbi protiv gojaznosti,[1] kao i nekih drugih kao npr. celijakija, dijabetes ili razne netolerancije i alergije, kao npr netolerancija na gluten ili laktozu. Standardna pojednostavljena teorija kaže da se telesna težina može smanjiti unošenjem hrane sa manjim brojem kalorija, i povećanjem fizičkih aktivnosti i vežbanjem. Problem s ovom definicijom je da vežbanje u opštem slučaju povećava mišićnu masu, gde mišići imaju znatno veću gustinu od sala pa usled vežbanja može da dođe i do povećanja mase, ali smanjenja masnih naslaga.[2] Primer nepodesne ishrane su slatkiši.
Telo gori kalorije da bi funkcionisalo. Deo kalorija se troši i na varenje. Mišići gore ponajviše kalorija, tako da je opšte pravilo da što više mišića neko ima, to brže gubi kilograme. Iz ovog razloga se u poslednje vreme dizanje tegova preporučuje za mršavljenje.
Neki ljudi opet praktikuju dijete zarad povećanja telesne mase, i to uglavnom u obliku mišićne mase. Dijeta se može praktikovati i u cilju održanja telesne mase. Postoje i dijete koje prate određena verovanja, kao npr postovi, halal, košer dijete.
Dijete koje podstiču mršavljenje se mogu podeliti u četiri kategorije: dijete sa niskim unosom masti, dijete sa niskim unosom ugljenih hidrata, dijete sa niskim unosom kalorija, i dijete sa izuzetno niskim unosom kalorijama.[1] Ljudsko telo kroz ishranu konzumira proteine i masti kao gradivne materije, i masti i ugljene hidrate kao izvore energije. Kalorija je jedinica količine energije, tako da smanjenje unosa masti i/ili ugljenih hidrata kroz ishranu, samo po sebi predstavlja smanjenje unosa kalorija.
Metaanaliza 6 nasumično odabranih kontrolnih ispitivanja je pokazala da ne postoje razlike između osnovnih tipova dijeta u samom gubljenju kilograma, i sve rezultiraju sa gubitkom od 2–4 kg.[1] U periodu od dve godine, sve dijete sa smanjenim kalorijama razultiraju jednak gubitak težine, nebitno koji makronutrijent je odabran kao glavna namirnica.[3] U opštem slučaju, najefektivnija je ona dijeta pri kojom subjekat s uspehom konzumira manji broj kalorija od uobičajenog.[4] To znači da je nekim ljudima lakše da smršaju na voću (niske masti) a drugima na mesu (niski ugljeni hidrati).
Američka fiziološka asocijacija (APA) je pokazala da „dijete ne dovode do održivog gubitka telesne mase ili poboljšanja zdravstvenog stanja za većinu ljudi.“[5] Ovaj fenomen se često naziva „Jo-jo efekat“ jer se težina, poput igračke uvek vraća. Druge studije pak pokazuju da prosečna osoba ipak uspeva da se trajno reši dela kilaže nakog dijete.[6] Mršavljenje dijetama može poboljšati zdravstveno stanje onih koji su okarakterisani kao nezdravi, ali takođe može i da neznatno poveća mortalitet kod inače zdravih ljudi.[7][8][9]
Dijete su veoma aktuelne, jer je sve veći broj gojaznih ljudi. Važno je odabrati dijetu koja odgovara datoj osobi, tako da se osoba može lako pridržavati odrednica, a sve uz konsultacije sa doktorom.[10] Ovo je dovelo do velikog broja dijeta koje se često nazivaju „ćef dijete (fad diets)“. Prva takva „ćef“ dijeta je bila „Banting“, po Vilijamu Bantingu koji ju je osmislio. U pamfletu koji je objavio 1863-e godine, „Reč o korpulentnosti, adresirano javnosti (Letter on Corpulence, Addressed to the Public)“, on je obrazložio osnove posebne dijete, niske u ugljenim hidratima, i niske u kalorijama, zahvaljujući kojoj je i on sam izgubio veliki broj kilograma.[11] Još jedan popularan primer ćef dijete bi bila čuvena „Atkins dijeta“. U opštem slučaju se mogu podeliti na spore i brze dijete, gde su brze dijete primamljive jer se za kratko vreme može izgubiti veliki broj kilograma, ali su i na meti nutricionista i doktora jer mogu biti loše po zdravlje.